Nedavno sam imala priliku da upoznam dvoje predivnih ljudi, Tamaru i Atilu Gubič . Oni žive u Novom Bečeju i oboje su osobe sa invaliditetom. To su kumovi moje personalne asistentkinje. Prvi kontakt smo imali na Skype-u a nedavno smo se i lično upoznali u Somboru. Tamara je rodjena u Somboru, gde je živela sa svojim roditeljima. Proveli smo nekoliko lepih sati zajedno. Mnogo su mi se dopali, isto kao i njihov četvoromesečni sin David, jedan zdrav, jako sladak, veseo i zadovoljan dečak! Zamolila sam ih, da daju intervju za naš list „Suncokret“. Ova porodica može da bude primer i osobama koje nemaju invaliditet!

P: Tamara, Atila, molim vas, kratko opišite koje je prirode vaš invaliditet?

Atila: Ja bolujem od posledica cerebralne paralize.

Tamara: Ja tačno ne znam u koju grupu pripadam, ali mogu da kažem da sam rođena bez desne noge, i nedovoljno razvijene jedne ruke.

P: Molim Vas recite nam kakav Vam je bio život, pre nego što ste upoznali jedno drugo? Kako ste provodili slobodno vreme?

Atila: Prili čno usamljenički, sastojao se iz bavljenja informatikom, a u slobodno vreme i čitao knjige. Sve u svemu ništa naročito.

Tamara: Meni nije smetalo što sam bila sama, nekako mi je prijalo. Volela sam dosta da čitam knjige i tako mi je vreme brže prolazilo.

P: Da li ste doživeli ljubav i pre ove vaše veze?

Atila: NE

Tamara: NE

P: Da li ste planirali, ili se nadali da ćete se jednog dana udati, oženiti?

Atila: Ja jesam, ali sam već izgubio nadu da će me neka devojka hteti, ali eto našla se jedna Somborka.

Tamara: Mogu da vam kažem da nisam planirala udaju, čak sam i govorila da ću ostati uvek sama i u Somboru, ali mi je jedan plavooki dečko pomrsio planove i eto mene sada u Novom Bečeju.

P: Da li ste se nadali svojoj porodici, detetu?

Atila: Kao što sam malo pre rekao, da sam već bio izgubio nadu.

Tamara: Nisam planirala porodicu, a još manje dete.

P: Kako i gde ste upoznali? Da li ste odmah osećali da je on – ona, prava osoba?

Atila i Tamara: To je malo duza priča… Ukratko ćemo vam je ispričati. Elem, naše sadašnje kume su došle na ideju da nas upoznaju, ali nisu znale kako, pa su se setile da nam razmene brojeve mobilnogih telefona. Onda poruka po poruka, i mi smo se polako upoznavali. Kasnije smo razmenili slike e-mail-om… Upoznali smo se u Čurugu na jednom skupu. Atila je bio zaduzen da snimi taj dogadjaj video- kamerom. Sve je bilo dobro do trenutka, kada smo kuma i ja ušle u salu. Od tog trenutka, umesto predavača, u krupnom planu videle smo se samo nas dve!!! Zapravo, kad danas razmišljamo o tome, nekako nam se čini da je to bila ljubav na prvi pogled.

P: Koliko dugo ste se zabavljali pre nego šte ste se venčali? Da li je bilo teško doneti odluku o zajedni č kom životu?

Atila i Tamara: Zabavljali smo se nešto manje od godinu dana. Odluka kao odluka nijedna nije laka,a pogotovo ova o zajedničkom životu… Budući da smo oboje invalidi i bez posla,ozbiljno smo razmisljali o tome, ali smo se ipak odlučili na brak.

P: Kako su na Vašu odluku reagovali roditelji, rodbina, prijatelji?

Atila i Tamara: Bilo im je veoma drago sto nećemo biti sami i imati druga sa kojim možemo deliti zivot…dobro i zlo.

P: Kako ste počeli zajednički život? Da li ste imali neke prepreke?

Atila i Tamara: Nismo imali nikakvih prepreka, a zajednički život smo započeli u kući kod Atilinih roditelja. Kad čeljad nije besna, ni kuća nije tesna.

P: Kako ste se osećali kada ste saznali da ćete imati bebu?

Atila i Tamara: To je jedan osećaj koji se ne može opisati, s jedne strane sretni, a s druge strane strah šta će biti. Čudan je osećaj, ali lep.

P: Kako je bilo na porodjaju? Kako ste se osećali kada ste prvi put videli sina?

Tamara: Imala sam carski rez, tako da ga nisam mogla odmah videti. A kada su mi doneli mog malešnog i lepog dečaka, sva sam bila uzbudjena, ali srećna i zadovoljna što ga mogu gledati i držati u naručju.

Atila: Kada je carski rez bio gotov, i kada su mi javili da su mama i beba dobro, niz lice su mi potekle suze radosnice. Bio sam jako uzbudjen i zahvalan Bogu za tu posebnu radost i srecu!

P: A kada ste prvi put ostali kod kuće sami sa njim, kako ste se snasli?

Atila i Tamara: Tako se brzo desilo, da nismo primetili da smo sami sa njim i da se dobro snalazimo.

P: Imate li podrške od roditelja, rodbine i prijatelja? Da li ste dobili nekakvu pomoć od drzave?

Atila i Tamara: Imamo podršku od naših roditelja i od rodbine, kao i od prijatelja. Kad god ih zamolimo za nešto, oni nam svesrdno pomognu, a što se drzave tiče, jako slabo.

 P: Kakve planove imate u budućnosti?

Atila i Tamara: Da našega sina vaspitamo kako treba i izvedemo ga na pravi put.

P: Imate li neki savet za mlade ljude sa invaliditetom?!

Atila i Tamara: Treba da gledate napred, da se ne predajete i da se borite da stvorite pozitivnu sliku o sebi. Nemojte nikada dozvoliti da na vas utice to, kako vas drugi gledaju.

 Posle razgovora sa ovim mladim ljudima, osetila sam u svom srcu toplinu i radost što sam ih upoznala. Podsetili su me na entuzijazam, koji sam i sama imala kada sam bila u njihovim godinama. Oduševili su me hrabrošću da se suoče sa problemima, da se ne predaju, da svojom verom i nadom pokazu mnogima da su snovi ostvarljivi, samo treba verovati i boriti se.

Julijana Kočiš