Ideja o samostalnom životu u Srbiji je započeo neposredno nakon osnivanja Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom Srbije. Početni rad Centra je bio baziran na prevođenju i objavljivanju publikacija sa informacijama koje su tih godina (1996 i neposredno posle) u Srbiji bile relativno poznate ili nepoznate.

Nakon nekoliko godina boravka i direktnog učešća u invalidskom pokretu Irske u Dablinu, kao i osnivanja dablinskog Centra za samostalni život, osnivačica Centra u Srbiji i začetnica samostalnog života, Gordana Rajkov, je inicirala eksperimentalni projekat za samostalni život 2001. za 16 osoba sa invaliditetom iz Beograda.

Po njenim rečima da „teško da možete da se borite i zastupate nešto, ako to nešto niste iskusili“ i ovaj put su se pokazale opravdane da bi od 2003 krenulo intenzivno zastupanje za primenu filozofije samostalnog života osoba sa invaliditetom u Srbiji (izbor, donošenje odluke, odgovornost, kontrola, pravo na grešku).

Uz finansijsku podršku Irske vlade (Development Cooperation Ireland/Irish Aid) i beogradske kancelarije CRS (Catholic Relief Services) započeo je projekat SPAS (Servis Personalnih Asistenata u Srbiji). U međuvremenu su se osnivali lokalni Centri za samostalni život u Smederevu, Jagodini, Leskovcu, Nišu … koji su kroz ovaj projekat širili ideju samostalnog života u svojim zajednicama.

Od te 2003, Centar intenzivno radi sa relevantnim institucijama sistema kako bi samostalni život postao stvarnost u Srbiji uz adekvatnu službu podrške.

Brojne vlade su se menjale, realizovani projekti – kroz podršku relevantnog Ministarstva, Fonda za socijalne inovacije, Javne radove, druge međunarodne donatore – ali ideja o samostalnom životu i punom građanskom učešću osoba sa invaliditetom nije napuštala Tim Centra za samostalni život. Sa Oxford Policy Management Team pri Fondu za socijalne inovacije Centar je radio i na standardizaciji usluge personalne asistencije. Rad na formiranju i uvođenju u Zakon Usluge personalna asistencija je trajao skoro 11 godina i na njoj SAMO Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom Srbije uz podršku saradnika, pravnika i drugih eksperata u oblasti socijalne zastite, imajući u vidu da do tada nije postojala nijedna usluga za osobe sa invaliditetom, pogotovo ne u otvorenoj zajednici.

Ideja o samostalnom životu se širi i druge gradove – Čačak, Novi Sad, Kragujevac, Sombor…

Skupština Republike Srbije je imajući po prvi put u istoriji parlamentarizma narodnu poslanicu sa invaliditetom, Gordanu Rajkov, prepoznala značaj usluge podrške i finansirala personalnog asistenta za njen rad u Narodnoj Skupštini.

Svetli primer u započinjanju usluge personalne asistencije jeste Sombor, čiji je tadašnji gradonačelnik dr Slavković, prepoznao njen značaj i nakon samo dve godine projekta, čija perjanica je bila Julijana Čatalinac, donosi Odluku o finansiranju ove usluge iz budžeta grada, četiri godine pre donošenja Zakona o SZ.

Konačno novim Zakonom o socijalnoj zaštiti iz 2011 i Pravilnikom o bližim standardima za pružanje usluga socijalne zaštite 2013, usluga personalne asistencije je prepoznata kao jedna od usluga za samostalni život (druga je stanovanje uz podršku).

Put je bio dug, ali usluga još nije dovoljno raširena u Srbiji.

Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom i Centar Živeti uspravno iz Novog Sada, su prve organizacije koje su 2014 obezbedile licencu za pružanje ove usluge. Licenca je obnovljena i oba puta je puna tj. na šest godina. Od deset lokalnih Centara za samostalni život samo dva nemaju licencu za pružanje ove usluge. U Beogradu se ova usluga sprovodi od 2016.godine u skladu sa postojećim Pravilnikom i specifikaciji ove usluge (Pravilnik o bližim standardima za pružanje usluga socijalne zaštite – V usluge za samostalni život/2.personalna asistencija/čl.99-106)..

Centar za samostalni život osoba sa invaliditetom je takođe prva organizacija koja je akreditovala program za obuku personalnih asistenata i uspešno je obnavlja. Kroz naše obuke je prošlo preko 800 osoba koje su radile a dosta njih i dalje rade kao personalni asistenti širom Srbije.

Od donošenja važećeg zakona, dakle od 2011 do danas nije u sistem uvedena nijedna nova usluga. Neke nisu ni pilotirane, a Zakon je ostavio mogućnost, kako se navodi u članu 40 i druge usluge… i zaista je šteta da se nisu razvijale i druge usluge budući da je zakonski je omogućen pluralitet usluga.